Zašto treba pomjeriti starosnu granicu za mlade sa invaliditetom u omladinskim programima?
U srcu omladinskog rada nalaze se vrijednosti ravnopravnosti, jednakih šansi i osnaživanja svih mladih da postanu aktivni akteri u svojim zajednicama. No, da bismo ove vrijednosti stvarno živjeli, važno je da ih prilagođavamo kontekstu i realnosti različitih grupa mladih, uključujući mlade sa invaliditetom. Jedan od koraka u tom pravcu je pomjeranje starosne granice za učešće u omladinskim programima kada su u pitanju mladi sa invaliditetom.
Ovdje nije riječ o pravljenju izuzetaka. Ovdje je riječ o odgovornosti omladinskog rada da zaista bude prostor jednakih šansi za sve. Ako zaista vjerujemo da je svrha omladinskog rada osnaživanje, participacija i stvaranje sigurnih prostora za razvoj mladih, onda moramo priznati da nisu svi mladi imali jednaku startnu poziciju. Mladi sa invaliditetom su često sistemski gurnuti na marginu, ne svojom voljom već zbog prepreka koje društvo postavlja. Pomjeranje starosne granice je način da se te prepreke djelimično isprave, i da se omladinski rad pozicionira tamo gdje mu je i mjesto, uz one kojima je podrška najviše uskraćena.
Nejednak pristup stvara nejednake početke
Mladi sa invaliditetom ne kreću iz iste startne pozicije kao njihovi vršnjaci bez invaliditeta. Tokom odrastanja suočavaju se sa čitavim nizom prepreka koje im otežavaju ili onemogućavaju da se ravnopravno uključe u omladinske aktivnosti. Ove prepreke nisu samo fizičke, poput nepristupačnih prostora ili prevoza, već i informacione jer pozivi na edukacije i treninge često nisu dostupni u formatima koji im odgovaraju (npr. za osobe koje koriste čitače ekrana, znakovni jezik ili pojednostavljeni jezik). Tome se dodaje i sistemska isključenost iz obrazovanja, visoka stopa nezaposlenosti, siromaštvo i duboko ukorijenjena društvena stigma koja vodi ka socijalnoj izolaciji.
Zbog svega toga, njihovo uključivanje u omladinske programe i prostore osnaživanja često dolazi znatno kasnije, ne zato što im manjka volje, potencijala ili želje da doprinesu, već zato što su im vrata predugo bila zatvorena. Kada govorimo o uključivanju mladih sa invaliditetom, ne smijemo zaboraviti da je društvo to koje im je zakasnilo ponuditi pristup, a ne oni koji su zakasnili da se pojave. Prepoznavanje te realnosti prvi je korak ka inkluziji koja nije formalna, već istinski pravedna.
Društvo je prepreka
Društvo je propustilo da izgradi uslove u kojima svi mladi mogu ravnopravno da učestvuju. Prepreke sa kojima se mladi sa invaliditetom suočavaju nisu posljedica njihove individualne situacije, već proizvod neprilagođenih sistema, politika i stavova.
Zato pomjeranje starosne granice za uključivanje u omladinske programe ne treba tumačiti kao ustupak ili priznanje nečije „sporosti“, već kao konkretan odgovor na društveno konstruisane nejednakosti koje su mladima sa invaliditetom godinama uskraćivale prilike koje se drugima podrazumijevaju.
Umjesto da ih gledamo kroz prizmu sažaljenja, pomoći ili simboličnog uključivanja, mlade sa invaliditetom moramo vidjeti kao nosioce znanja, iskustva i liderskog potencijala. Njihove perspektive zaslužuju prostor i bogaćuju omladinski rad, donoseći važne uvide o otpornosti, solidarnosti i borbi za pravednije društvo.
Omladinski rad mora da bude inkluzivan ali stvarno, ne performativno
Ako vjerujemo da je svrha omladinskog rada da mladima pruži prostor za rast, učenje, povezivanje i osnaživanje, onda inkluzija ne smije biti dekorativna riječ u našim strategijama ili projektima ona mora biti temelj na kojem gradimo sve što radimo. Prava inkluzija podrazumijeva da aktivno preispitujemo pravila, strukture i prakse koje možda nevidljivo, ali sistematski isključuju određene grupe mladih, poput mladih sa invaliditetom.
To znači da inkluzivni omladinski rad nije onaj koji poziva “sve”, već onaj koji aktivno uklanja prepreke, otvara prostor i prilagođava se različitim potrebama i iskustvima. U tom kontekstu, pomjeranje starosne granice za učešće mladih sa invaliditetom nije nikakva radikalna mjera, to je nužan korak ka pravednijem pristupu. Time priznajemo da isti vremenski okvir ne vrijedi za sve jednako i da prilike moraju biti dostupne onima kojima su najduže bile uskraćene.
Ovo nije samo pitanje pristupačnosti, nego i pitanje vrijednosti omladinskog rada: solidarnosti, ravnopravnosti i međusobnog poštovanja. Tek kada inkluziju shvatimo kao suštinsku i svakodnevnu praksu, a ne kao performativni uslov, možemo reći da omladinski rad zaista pripada svima.
Kako i zašto moramo biti bolji
Prava inkluzija zahtijeva dublji, namjeran i kontinuiran rad na uklanjanju prepreka i izgradnji prostora u kojima se svi mladi osjećaju dobrodošlo, sigurno i ravnopravno. Ovdje nije samo tehničko pitanje pristupačnosti prostora, metoda i materijala, već temeljna vrijednost koja oblikuje svaki aspekt omladinskog rada.
To znači da moramo:
Dizajnirati programe u saradnji sa mladima sa invaliditetom, a ne umjesto njih. Njihova iskustva, znanja i uvidi ključni su za stvaranje programa koji zaista odgovaraju njihovim potrebama i životnim okolnostima.
Osigurati pristupačnost u svakom segmentu programa od fizičkog prostora, preko materijala u prilagođenim formatima, do jezika koji koristimo. Pristupačnost nije tehnički detalj, već osnovni uslov za ravnopravno učešće.
Omogućiti fleksibilne uslove u komunikaciji, rokovima, ritmu rada i načinu učešća, uz uvažavanje različitih potreba i dinamike života. Jedan oblik ne može odgovarati svima.
Preispitati i prilagoditi formalne kriterije, poput starosne granice, jer inkluzija ponekad znači doslovno pomjeranje granica koje su dugo bile prepreke.
Omladinski rad ne može biti zaista osnažujući ako ne prepozna i ne suoči se sa složenim i višestrukim oblicima isključenosti koje mnogi mladi doživljavaju. Kao omladinski radnici i radnice, naša je odgovornost da nepravdu aktivno ispravimo i to ne kroz simbolične gestove, već kroz stvarne i duboke promjene. Inkluzija ne smije biti formalnost unutar postojećih okvira, već poziv da temeljito preispitamo i preoblikujemo sve prakse omladinskog rada.
Autor_ka: Dina Bajrektarević
