Kako kritikovati režim, a ne bacati marginalizirane mlade pod voz

U društvu u kojem su autoritarne tendencije sve prisutnije, protesti i javni otpor predstavljaju ključni prostor za izražavanje nezadovoljstva i zahtjeva za promjenom. Ipak, dok kritikujemo režim, policiju ili lidere, često nesvjesno upadamo u zamku reprodukcije društvenih nejednakosti. Na žalost, u javnom govoru i među učesnicima protesta često se koriste uvredljivi izrazi koji ne pogađaju moćnike, već one koji su već marginalizovani: LGBTIQ mlade, mlade sa invaliditetom, mlade rome i romkinje.

Primjeri su alarmantni: izrazi poput “Vučiću pe**ru”, “policajci su invalidi u glavu” ili generalizacije tipa “svi ćaci su cig***” ne udaraju u strukture moći. Naprotiv, oni udaraju u ljude koji stoje uz vas na ulicama, pod pendrecima policije, zajedno u riziku i zajedničkoj borbi. Svaka uvreda koju upućujemo tim mladima ne oslabljuje režim, nego zapravo pokazuje koliko je on još živ: jer kada marginalizovane grupe vrijeđamo umjesto da ih štitimo, mi sami reproduciramo mehanizme isključenja koje režim koristi za svoju kontrolu.

Na ovaj način, poruka postaje jasna: promjena je deklarativna, performativna i površinska. Ona neće biti iskrena, neće doći iz korijena, jer su oni koji su već na margini društva ostavljeni da trpe uvrede, dok se kritikuju samo simboli vlasti. Umjesto da stvarno napadnemo strukture moći, mi nenamjerno jačamo njihovu dominaciju i legitimizujemo sistem koji marginalizuje.

Marginalizirani mladi, bilo da su romske nacionalnosti, imaju invaliditet ili pripadaju LGBTIQ zajednici, jednako učestvuju u protestima i jednako su pogođeni politikama koje kritikujemo. Oni su ne samo sudionici, nego i aktivni nosioci pokreta, često sa najvećim rizikom. Kada ih etiketiramo uvredama, šaljemo poruku da njihovi životi nisu jednako važni, da njihovo iskustvo nije validno i da njihova prisutnost na ulici nije cijenjena.

Borba za društvenu pravdu ne može biti selektivna. Kritika režima mora biti usmjerena prema zloupotrebama moći, gušenju sloboda, korupciji i sistemskom nasilju, a ne prema identitetu i ličnim karakteristikama. Aktivistički govor koji koristi uvrede prema marginaliziranim grupama nije samo etički problematičan; on je politički kontraproduktivan. Svaki put kada se reprodukuju stereotipi i stigme, oslabljuje se kapacitet pokreta da bude inkluzivan, da okuplja različite zajednice i da gradi stvarnu društvenu promjenu.

Solidarnost zahtijeva pažljivo promišljanje jezika. To znači da u javnim izjavama, transparentima i na društvenim mrežama biramo riječi koje napadaju strukture moći, a ne ranjive ljude. Svaka uvreda prema marginaliziranim grupama, čak i u kontekstu “borbe protiv vlasti”, širi diskriminaciju i nasilje, jer normalizuje ideju da određeni životi vrijede manje.

Borba za pravdu ne može se graditi na ponižavanju drugih. Sloboda koja se ostvaruje na tuđoj šteti nije sloboda - ona je nova verzija iste stare nepravde koju želimo srušiti. Ako želimo izgraditi društvo koje je istinski slobodno i egalitarno, moramo početi od jezika i stavova u vlastitim redovima. Ulični protesti, online kampanje, javni govori, sve to treba biti prostor inkluzije i solidarnosti, a ne reprodukcije diskriminacije.

Na kraju, aktivizam nije samo u znakovima i skandiranju; aktivizam je i u etici govora. Kritikovati režim znači napadati njegove slabosti i zloupotrebe, a ne ljude koji su već žrtve sistema. Marginalizovani mladi nisu protivnici, oni su saveznici i saveznice, nositelji i nositeljice promjene. Svaki oblik uvrede koja ih pogađa oslabljuje pokret i moralno kompromituje borbu za pravdu. Da bi protesti bili zaista oslobađajući, mora postojati jasna granica: solidarnost prema ranjivima mora biti neupitna, a kritika moći mora biti oštra, ali odgovorna.

A evo kako možete kritikovati sistem konstruktivno i efikasno:

Fokus na strukture, a ne na ljude

Kada kritikujemo sistem, važno je da se naša energija usmjeri prema strukturama moći, a ne prema pojedincima koji su prisutni uz nas na ulici. Kritika treba da bude usmjerena na zloupotrebe moći, korupciju, diskriminatorne politike i nefunkcionalne institucije. Na primjer, možemo ukazivati na nepravilnosti u postupcima vlasti, nepropisno nadgledanje ili represivne mehanizme koje država koristi za kontrolu građana. Na taj način, naš otpor pogađa sistem, a ne one koji se nalaze u istoj borbi za pravdu.

Transparentnost i dokumentacija

Efikasna kritika zahtijeva temelje u činjenicama. Prikupljanje dokaza, fotografija, video snimaka i pisanih izvještaja o zloupotrebama moći daje legitimitet našem govoru i jača kredibilitet pokreta. Argumenti zasnovani na konkretnim dokazima imaju daleko veću težinu od uvredljivih parola koje često odvlače pažnju s pravih problema. Transparentnost u dokumentovanju događaja omogućava i veću odgovornost sistema, ali i vidljivost onih koji se bore za promjenu.

Solidarni i inkluzivni govor

Jezik kojim se služimo tokom protesta ili online komunikacije oblikuje kulturu pokreta. Solidarni govor podrazumijeva inkluzivnost. Parole i izrazi trebaju jasno ukazivati na problem, ali ne smiju isključivati ili vrijeđati ranjive grupe. Na primjer, parole poput “Za pravdu i jednakost za sve” ili “Stop zloupotrebi policije i korupciji” jasno prenose stav protiv režima, a istovremeno čuvaju solidarnost sa svim učesnicima protesta. Takav jezik gradi pokret koji je etički i politički snažniji, jer okuplja, a ne razdvaja.

I za kraj, zapamtite da su sloboda i pravda moguće tek kada su inkluzivni pokret i solidarnost u središtu svake borbe. Društvo koje se bori protiv autoritarizma, a istovremeno nastavlja da diskriminiše ranjive, ne bori se za sve i njegova borba je osuđena na djelomičnost. Prava promjena dolazi samo kada svaki glas bude važan, svaki život poštovan, i kada zajednički gradimo svijet u kojem niko ne stoji pod vozom sistema, nego svi koračamo rame uz rame ka pravdi.

Autor_ka: Dina Bajrektarević